SVJETSKI DAN OBITELJI – 15. SVIBNJA

pripremila Branka Biketa Caktaš, prof. pedagoginja

01 (1)Povodom Svjetskog dana obitelji pitali smo djecu Dječjeg vrtića Ciciban što misle zašto je obitelj važna. Evo što su nam odgovorili:

  • DINO: Mama i tata paze na mene i vole me. Kad se ja vozim na biciklu, mama i tata su kraj mene i onda idemo svi zajedno na sok.
  • JURAJ: Zato su važni kad se ja udarim da me utješe i volim da me gledaju kad se ja igram s prijateljima
  • LUKA: Mama i tata me hrane i kupuju mi odjeću.
  • JELENA: Da nas maze i paze zato nam služe mama i tata.
  • ANDRIJANA: Tata me vozi u vrtić, a mama mi kuha sve fino.
  • SILVANA: Kad sam bolesna mama i tata me voze kod doktora i onda idemo po sirup.

VAŽNOST OBITELJI

02Brojna istraživanja o oblikovanju osobnosti govore o obitelji kao o najsnažnijem čimbeniku tog oblikovanja. Obitelj najjače djeluje u preškolsko i mlađe školsko doba, ali je njezin utjecaj iznimno bitan i dalje jer je obitelj prirodna sredina u kojoj čovjek živi i za koju je vezan od rođenja do smrti. U prvom razdoblju djetetova života, obitelj je najpogodnija sredina za razvitak i odgajanje djeteta. Obitelj djeluje vrlo snažno na dječje emocije i na razvijanje toplih ljudskih odnosa.

Prirodna je i društvena funkcija roditelja da djeci prenesu najbolje od svog tjelesnog, intelektualnog, moralnog, emocionalnog života. Veliki pedagozi govore da dijete gleda na život kroz prizmu obiteljskog života i da mu je obitelj ogledalo života. Međusobni odnosi roditelja i drugih članova obitelji privlače njegovu pozornost – dijete ih promatra, prihvaća i oponaša. U obitelji se formiraju djetetovi društveni stavovi, navike za red i rad i društveno ponašanje. Niti jedna odgojna ustanova ne može to realizirati kao obitelj.


MOĆ OBITELJSKOG ODGOJA

03Roditelj je najbliži krvni srodnik – on se brine o svom djetetu trajno, daruje mu svoju ljubav i nježnost, druži se s njim, igra i raduje.

Zajednički život, zajednički interesi, zajedničke radosti i problemi, ljubav roditelja prema djeci i djece prema roditeljima, čvrsto ih međusobno povezuje i stvara posebne mogućnosti odgojnog djelovanja

Velike mogućnosti odgojnog djelovanja potvrđuje i činjenica da su djeca najviše vezana uz obitelj u najranije doba kada su i najosjetljivija za odgojne utjecaje i kada se postavljaju temelji buduće osobnosti

Stoga je obitelj prva prirodna škola humanizacije mladog čovjeka

 

 

 


ODGOJNA FUNKCIJA OBITELJI

Važno je naglasiti da odgojnu ulogu obitelji osigurava i naš hrvatski Ustav koji govori da su roditelji prvi odgajatelji svoje djece.

04

Odgoj počinje u obitelji – u njoj se rađa novi život i u njoj započinje proces ljudskog razvitka i oblikovanja. U prirodnim uvjetima života, u obiteljskom domu započinje proces socijalizacije – tu dijete upoznaje druge ljude, uspostavlja prve kontakte, prihvaća načine i razvija navike kulturnog ponašanja.

U obitelji dijete čini prve korake u život. Mladom ljudskom biću potrebna je pomoć i podrška u razvitku. Samo roditelji i intimni obiteljski odnosi mogu imati toliko razumijevanja i strpljenja, upornosti, suosjećanja, odricanja i nesebične pomoći mladima u procesu njihova razvitka.

Preduvjet dobrog obiteljskog odgoja su skladni obiteljski odnosi. Oni osiguravaju stabilnost obitelji, ugodnu i privlačnu atmosferu za sve članove. Skladan, uravnotežen i harmoničan obiteljski život, međusobna ljubav i povjerenje izvanredno pozitivno djeluju na oblikovanje osobnosti mladog čovjeka.


ODGOJNI STILOVI U OBITELJI

Razlikujemo četiri osnovna odgojna stila: AUTORITATIVAN, VLASTOLJUBIV, RAVNODUŠAN i DEMOKRATSKI. Važno je napomenti da u stvarnom životu nema potpuno čistog odgojnog stila nego je to rezultat različitih kombinacija i situacija. Odgojni stil stvaraju roditelji u svom odnosu prema djetetu.

AUTORITATIVAN stil. Važno je istaknuti da je jaka moć roditelja, a slabije iskazivanje emocija. Tako se dijete često kritizira, zastrašuje i posramljulje. Ističu se uglavnom negativne strane djeteta. Prisutno je kažnjavanje, zabranjivanje, a velik dio komunikacije između roditelja i djeteta svodi se za zapovjedi – npr. "Ti to moraš / Ako nećeš to učiniti bit ćeš kažnjen…" Roditeljska očekivanja su velika, roditelji očekuju da će dijete ispuniti sve zahtjeve. Dijete je uplašeno, zastrašeno, teško se uključuje u igru s vršnjacima, gubi povjerenje u okolinu i u samoga sebe. Rezultat takovog odgojnoj stila jest djetetovo nisko samopouzdanje i loša slika o sebi.

05VLASTOLJUBIV stil. U ovom odgojnom stilu prisutno je izražavanje osjećaja prema djetetu, ali je još uvijek naglašena moć roditelja. Vlastoljubivi stil svodi se na neprestanu kontrolu djeteta i njegovog ponašanja. Pr. – "Ja te volim, ako si ti dobar i ako slušaš!". Djeca koja su odgajanja ovim odgojnim stilom teško se osamostaljuju – tijekom odrastanja uvijek traže roditeljski savjet

RAVNODUŠAN stil karakterizira previše slobode za dijete i nepostavljanje granica između dobrih i loših postupaka. Prisutna je emocionalna hladnoća, a time dijete ne osjeća ljubav, sigurnost i zaštitu od roditelja. Često takav odgojni stil dovede dijete do razočarenja. Najočitije je to u periodu adolescencije kada dijete iskazuje nesigurnost i izgubljenost pa se pojavljuje rizik od društveno nepoželjnih oblika ponašanja kao što su npr. razvoj ovisnosti, delikvencija i slično.

06DEMOKRATSKI stil karakterizira iskazivanje osjećaja roditelja prema djetetetu i upravo na tome se temelji odgojni utjecaj na dijete. Ovaj odgojni stil smatra se najpovoljnijim za razvoj djeteta – kažnjavanje se izbjegava i traži se optimalno pohvaljivanje djeteteta (ni previše ni premalo), uglavnom se sukobi rješavaju dogovorom. Dijete suodlučuje što želi raditi i roditelji mu pružaju izbor između nekoliko dobrih opcija. Dijete se uključuje u život obitelji i na taj način njemu se ispunjavaju potrebe – osnovne tjelesne potrebe, potreba za ljubavlju i pripadanjem, potreba za igrom i zabavom, potreba za slobodom i potreba za osjećajem uspjeha i postignuća. Roditelji koji primjenjuju demokratski odgojni stil znaju da nisu savšeni te da mogu pogriješiti u odnosu na dijete, ali mu se onda ispričaju.Na taj način dijete uči da je pogriješiti ljudski i da postoje načini kako popraviti određeni odnos. Rezultat ovakvog odgoja jest dijete koje je samopozudano, koje ima dobru sliku o sebi, dijete koje zna razumjeti tuđe osjećaje i potrebe, zna se prilagoditi, ali tako da ne ugrozi sebe – jednom rječju sretno dijete koje odrasta u zdravu ličnost.


DJECA UČE ONO ŠTO DOŽIVLJAVAJU

Ako dijete živi s kritikom, uči osuđivati.

Ako dijete živi s nasiljem uči se tući.

Ako dijete živi sa strahom, uči biti zabrinutim.

Ako dijete živi sa samilošću,, uči samo sebe sažalijevati.

Ako dijete živi s ismijavanjem, uči se sramiti.

Ako dijete živi s ljubomorom uči što je zavist.

Ako dijete živi sa stidom, uči se osjećaju krivnje.

Ako dijete živi s ohrabrivanjem, uči se samopouzdanju.

Ako dijete živi u toleranciji, uči se strpljenju.

Ako dijete živi s pohvalama, uči cijeniti.

Ako dijete živi s prihvaćanjem, uči se ljubavi.

Ako dijete živi s odobravanjem, uči voljeti samoga sebe.

Ako dijete živi s priznanjem, uči da je dobro imati cilj.

Ako dijete živi s dijeljenjem, uči o velikodušnosti.

Ako dijete živi s poštenjem i pravednošću, uči da postoje istina i pravda.

Ako dijete živi sa sigurnošću, uči se vjeri u sebe i one oko sebe.

Ako dijete živi s prijateljstvom, uči da je svijet mjesto na kojem je ugodno živjeti.

Ako vi živite s mirom, vaše će dijete živjeti spokojno.

S čime živi vaše dijete?

Dorothy Law Nolte